Tuesday, 02.08.2011.
Čim je Maybe spomenula moje šminkanje u Parisu, mega flashback me udario ravno u facu i odmah sam dobila inspiraciju da napišem svoje pomalo čudno iskustvo koje sam doživjela… Kažem “čudno” jer ovo iskustvo ne mogu definirati niti kao pozitivno niti kao negativno, ali definitivno je bilo mega čudno…
Dakle, šetala sam se jedno prijepodne Champs-Elysees-om, svratila do H&M, kupila si par krpica (cijene su iste kao i kod nas), uspješno ignorirala dizajnerske butike i stala pred Sephorom koju smo Ivana i ja par noći prije uočile, ali nismo tad stigle ući i razgledati… To je najveća Sephora koju sam ja dosad vidjela, a zapravo i najveći shop sa kozmetičkim i make-up proizvoda u kojem sam ikad bila. Izgledala je predivno – blještava, mirišljava, velika, zlatna, crna sa punim policama i taman količinom ljudi da se unutra osjećate ugodno – čista divota…
Ali čim je moja noga prešla prag, krenuo je i onaj polu-negativni dio iskustva. Odjednom se oko mene stvorila hrpa prodavača i svaki mi je gurao papirnati štapić sa drugim mirisom.
Bilo bi to divno da se radilo o 2-3 mirisa, ali ja nisam stigla ni do trećine dućana samo hodajući glavnim prolazom (bez gledanja po policama) a već sam imala 7-8 štapića.
Moju zbunjenost i preplašeni smješak potom je iskoristila jedna make-up artistica (što ja u tom trenu nisam znala), uzela me za rukicu, odvela do stolca i rekla “Shit here, I show u something for down the eyes” što sam ja shvatila da trebam sjest i da će mi onda dat neš za podočnjake… 
Boy, was I wrong
Jedan prezgodan gay u službenoj uniformi sa tagom Chanel me strogo gledao pa sam odustala od bježanja i bolje se smjestila u stolicu. Iz ogledala mi je pogled uzvratila neka zbunjola i posramila sam se takvog ponašanja, nabacila osmijeh i dovoljno lažnog samopouzdanja da zavaram protivnika…
Teta se vratila sa blazinicama i pokazala da očistim make-up koji imam, potom je krenula… prvo s nekim kremicama, nečim finim hladnim po podočnjacima za kaj sam kasnije saznala da košta oko 120 EUR-a… Non, mercy…
Mislila sam da je to to, namazala me, osvježila lice – proizvodi zbilja jesu mrak, šta jest, jest… pogotovo ta spravica za podočnjake koja fino hladi, a inače se drži u frižideru…
Ali teta nije na tome stala…. O ne… Tek je počela… Dobila sam kompletnu podlogu, a u igri je bio i korektor za podočnjake kojeg sam ipak na kraju kupila (oko 20 EUR-a) – bum ga kasnije pofotkala pa ga ubacim u post 
Onda je uslijedilo i šminkanje očiju i usnica. Teta se odlučila za lagani smokey eyes sa ljubičastim sjenilom, a na usne je stavila laganu nijansu lilastog ruža sa hladnijim tonom. Sve u svemu, jako lijepo… I dok me šminkala, malo smo pričale i mada joj engleski nije baš sjajan, trudila se komunicirati i bila je jako ljubazna…
Cijeli njen proces je nadgledao onaj zgodan gay za kojeg sam prema njihovom međusobnom govoru tijela skužila da je on glavni maher, a ona se još uči.
Kad je ona završila, on je još malo kakti “popravio” moj make-up. Kad je prišao bliže, još više sam ostala zapanjena koliko je čovjek prezgodan. Savršen ten, crne oči obrubljene prekrasnim crnim trepavicama, vrlo malo našminkanima. Gusta crna kosa oblikovana u frizuru gdje je svaka vlas baš tamo gdje je on želio da bude. Ma totalni maneken. Iskreno kažem da se kraj takvih ljudi osjećam ko makovo zrno.
U cijelom tom divnom make-overu minus je bio što mi je teta ispikala oči dok me šminkala pa su bile crvene i nadražene, a stavila mi je i waaaaay too much maskare jer su mi se trepavice na lijevom oku toliko slijepile da sam vidjela grudu maskare na njima u lijevom kutu oka… Pratio me ostatak dana…
Anyway, kad sam konačno uspjela pobjeći i kupila samo taj korektor – iako je teta bila pristojna i fina, imala sam feeling da je užasno razočarana kaj nisam kupila više… Pa mi je i taj dio bio malo neugodan…
Ostatak dućana sam gotovo optrčala očima zabijenima na police i govorom tijela – Please, do not touch jer sam se bojala da će me još netko uhvatiti i uvaliti nešto…
Ipak, kod blagajne sam si kupila još i veliko pakiranje Sephorinog sredstva za čišćenje jer sam osjećala da će mi itekako trebati…
Nisam naviknuta da me netko šminka, a niti na naslage šminke, pa je moja nelagoda unatoč zanimljivom iskustvu razumljiva, ali ne ide mi iz glave koliko sam uživala kad me Maybe šminkala… I nije me pikala u oči
Na izlasku sam konačno uspjela uočiti da je “predvorje” pretvoreno u pravi studio za šminkanje – pravi backstage sa refletkorima – ko za prave zvijezde…
Mješanih osjećaja izašla sam na Champs-Elysees, a tek onda su moje muke počele… Vjetrovito vrijeme u kombinaciji sa mojim nadraženim okicama rezultirali su suzama koje su same curile bez prestanka – što je pak rezultiralo navalom šminke u oči i dodatnim nadraživanjem i dodatnim suzama i tako ukrug…
Plakala sam narednih 45 minuta dok nisam uspjela naći zaklon od vjetra i pričekati da mi se suze i nadražene oči umire….
Na divno iznenađenje, make-up je postojano ostao tamo gdje je bio… nije bilo razlivene šminke niti rakunastih očiju tako da kvaliteti Chanel šminke mogu slobodno dati čistu peticu 
)
Posebna napomena: Šminku sam skidala navečer u nekoliko navrata, drugo jutro i drugo večer prije nego što sam zaista osjetila da sam skinula svu onu maskaru sa očiju…
Je li ovo bilo pozitivno ili negativno iskustvo, ja i dalje ne znam reći, ali svakako je bilo zanimljivo… Kako biste ga vi ocjenili? Što prevladava?
Posted by Marina Krmpotić
Labels: make-over, Paris
